Danas počinje Vaskršnji (Veliki, Časni) post. Ove godine post traje od 27. februara do 16. aprila. U vreme ovoga posta uzdržavamo se od mesa, jaja, sira, mleka, dakle hrane sa životinjskim masnoćama. Vino i ulje dozvoljeni su samo subotom i nedeljem i na dan Sv. četrdesetorice mučenika (Mledenci), dok se riba može koristiti samo na Blagovesti i Cveti.

Svim ostalim danima posti se „na vodi”, a pogotovo strogo sredom i petkom. Sedmični dani osim srede i petka mogu se razrešiti na ulje, ali sa posebnim blagoslovom duhovnika ili parohijskog sveštenika. Prva tri dana prve nedelje Velikog posta od starine se poste posebno strogo.

Isto i poslednja nedelja posta posti se „na vodi”, osim Veliki Četvrtak koji se razrešava na ulje i vino. Na Veliki Petak se uzdržavamo od jela i pića sve do iznošenja plaštanice, do 3 sata popodne, posle čega se uzima lagan obrok „na vodi”. Strogo se posti i Velika Subota kao jedinu posna subota u toku godine.

Prva nedelja Velikog posta se odlikuje posebnom strogošću, jer je dolično da se na početku podviga ima revnost za pobožan život. U skladu s tim Crkva u toku prve nedelje obavlja duža bogosluženja nego u toku narednih dana. Od ponedeljka do četvrtka se na velikom povečerju čita pokajnički kanon svetog Andreja Kritskog (+712). Ovaj kanon je nazvan Veliki, kako zbog mnoštva misli i sećanja koji se u njemu sadrže, tako i po broju tropara kojih ima oko 250 (u običnim kanonima ih ima oko 30). Radi čitanja u prvoj nedelji posta kanon je podeljen na četiri dela, po broju dana.

U sredu i četvrtak Velikom kanonu se dodaje nekoliko tropara u čast prepodobne Marije Egipatske (+522), koja je od dubokog duhovnog pada došla do uzvišene blagočestivosti. Veliki kanon se završava troparima u čast svog tvorca – Svetog Andreja Kritskog. U ponedeljak ili utorak prve sedmice posle jutrenja ili časova sveštenik čita parohijanima „Molitve za početak posta Svete Četrdesetnice”, koje su navedene u Trebniku.

U subotu prve nedelje Crkva se seća čudesne pomoći koju je velikomučenik Teodor Tiron (oko +306) pružio konstantinopoljskim hrišćanima 362. godine, za vreme cara Julijana Odstupnika (+363), kad je prve sedmice Velikog posta svetac, koji se javio Konstantinopoljskom arhiepiskopu, zapovedio da se jede koljivo (kuvane žitarice) umesto hrane oskrnavljene kropljenjem krvlju idolskih žrtava na tržnici. Osvećenje koljiva vrši se u petak prve nedelje na Pređeosvećenoj liturgiji, posle zaamvone molitve i pojanja molebana velikomučeniku Teodoru.

U mnogim hramovima se petkom ili nedeljom obavlja dirljiv bogoslužbeni obred pod nazivom pasije (od latinskog passio – stradanje). On je u crkvenu upotrebu uveden za vreme Kijevskog mitropolita Petra Mogile (XVII v.). Služi se na povečerju (u petak) ili na večernjoj (u nedelju) prve, druge (često od druge), treće i četvrte sedmice posta i sastoji se od čitanja Jevanđelja o Hristovim stradanjima, pesama Strasne sedmice – Tebe, odejuščagosja svjetom, jako rizoju (Tebe, koji si se obukao u svetlost, kao u haljine), Priidite, ublažim Josifa prisnopamjatnago (Hodite da blaženim nazovemo Josifa nezaboravnog) i drugih – i pouka. O pasijama se ne govori u crkvenom sutavu. Čin pasija je prvi put naveden na kraju Cvetnog trioda koji je 1702. godine izdao arhimandrit Kijevo-Pečerske Lavre Joasaf Kronovski. Na kraju opisa čina je rečeno: Svega ovoga sećamo se po savetu, a ne po zapovesti, što se sve daje na rasuđivanje Svetoj Pravoslavnoj Crkvi.

Prva nedelja (kao dan u nedelji) Velikog posta drugačije se zove Nedelja ili Pobeda Pravoslavlja. Ovog dana se vrši sećanje na pobedu Pravoslavlja. To je običaj koji je uveden u Vizantiji u prvoj polovini IX veka u znak sećanja na konačnu pobedu Pravoslavne Crkve nad svim jeretičkim učenjima, koja su uznemiravala Crkvu, posebno nad poslednjim od njih – ikonoboračkim, koje je osuđeno na Sedmom Vaseljenskom Saboru 787. godine. U ovu nedelju se obavlja posebno bogosluženje, koje se naziva čin Pravoslavlja. Ovaj čin je napisao Metodije, Konstantinopoljski patrijarh (842-846). Pobeda Pravoslavlja je prvi put bila proslavljena prve nedelje Velikog posta, dakle, osnov za proslavu ove pobede Pravoslavlja je istorijski. Čin Pravoslavlja se uglavnom sastoji od molebanskog pojanja i služi se u sabornim crkvama posle čitanja časova uoči liturgije ili posle liturgije, na sredini hrama, ispred ikona Spasitelja i Majke Božje.

Druga sedmica i nedelja Velikog posta naziva se Nedeljom svetog posta: Crkva moli Gospoda za blagodatno ozarenje onih koji poste i koji se kaju. Na bogosluženjima ove sedmice i u nedeljni dan zajedno sa skrušenošću zbog čovekovog grehovnog stanja hvali se post kao put ka unutrašnjem blagodatnom ozarenju.

Pravoslavno učenje o postu se posebno jako otkriva u sećanju, u toku druge sedmice, na Svetog Grigorija Palamu, Solunskog arhiepiskopa (XIV v.). Sveti Grigorije je bio veliki atonski podvižnik, poznat kao zaštitnik Pravoslavlja i razobličitelj jeretičkog učenja Varlama, kalabrijskog monaha, koji je odbacivao pravoslavno učenje o blagodatnoj svetlosti, koja prosvećuje unutrašnjeg čoveka i ponekad se otkriva vidljivo, na primer, kao što je to bilo na Tavoru i Sinaju. Varlam je smatrao da je nemoguće dostići ovo ozarenje molitvom, postom i drugim duhovnim podvizima samoodricanja. Na Saboru koji je ovim povodom bio sazvan u Konstantinopolju 1341. godine sveti Grigorije Palama, koji je bio nazvan sinom Božanske svetlosti, razobličio je jeretike i odbranio učenje o Božanskoj svetlosti, nestvorenoj, uvek postojećoj, kojom je Gospod zablistao na Tavoru i kojom se obasjavaju podvižnici koji dostignu takvo prosvetljenje uz pomoć molitve i posta. Crkvenu službu u čast Svetog Grigorija Palame i njegovo žitije napisao je Filotej, Konstantinopoljski patrijarh (XIV v.), a kanon Genadije Sholar (XV v.).

 

Izvor: SPC