,,Pred ogledalom” – Venjamin Kaverin

“Roman PRED OGLEDALOM je uzbudljiva, potresna i nežna povest o ljubavi koja je trajala koliko i život njenih junaka. Ispričala je sama Liza kroz pisma Kostji. Prvo mu je uputila kada joj je bilo šesnaest godina. Poslednje pred svoju smrt.

U početku razdvojeni okolnostima koje ne zavise od njih, kada su mogli da biraju, izabrali su rastanak.

Strasno obuzeta slikarstvom, uverena da samo u njemu može da pronađe smisao života i razlog postojanja, Liza je otišla u Pariz. Činilo joj se da u tom tuđem gradu počinje i završava se sve što je vredno i važno u umetnosti. I da ona to mora da vidi i oseti.

Kostja je ostao u Rusiji, predan nauci. I u trudu da široko zaobiđe, da nekako zaboravi, ljubav prema Lizi.

Tako je svako upao u svoj kovitlac i lom.

Sve se menjalo. I oni sami. Sve se krzalo, tanjilo, i gubilo sjaj. Samo je njihova ljubav rasla. Zrela. Težila novim sadržajima i žudnjama. Jedina konstanta u njihovim životima, čak i kada je ona delila dane sa drugim muškarcima, a on sa drugim ženama.

A onda je i istorija pokupila danak…

Kada je odlučila da se vrati Kostji i Rusiji, Liza je saznala da je za vlast svoje zemlje begunac kome se ne prašta. Da je glad njene duše za slikarstvom nazvana izdajom. Ipak, započela je svoju zadnju borbu — da se najzad spoji sa jedinim čovekom koga je volela.

Dve i po decenije trajala je prepiska junaka ove istinite priče. Kostjina pisma su izgubljena. Lizina su pred nama. Ta pisma su krik duše. Jecaj srca. Vapaj uma. Slatki šapat nade. Mir i nemir vere. I opomena da je ljubav Božiji dar. Da joj stoga ništa ne sme biti preče ni važnije od nje same.”

 

,,Supruga koja je sve stavila na kocku” – Eki Midvud

Zaista je zanimljivo kako čovek ne ceni sitnice sve dok ih više nema.

Berlin, 1943: „Gde vam je suprug?”, zahtevao je da zna esesovac sa spiskom. „Nema nikoga kod kuće”, rekla je Margo pre nego što su stigli da krenu sa uništavanjem prostora u potrazi za drugim ukućanima. „Sama sam.” U očima esesovca nije bilo ničeg osim leda i smrti, i sinulo joj je kako jedino ona stoji između muža i vojnikovog mitraljeza. U nacističkoj Nemačkoj, Margo odbija da popusti pod teretom Hitlerove tiranije. Kad je otpuštena s posla krojačice zbog toga što je udata za Johena, koji je Jevrejin, ipak ostaje uz njega. Iako njeni prijatelji prelaze ulicu kako bi je izbegli, a sopstvena majka je odbacuje, ostaje odana. 

Nakon što im Gestapo upadne u dom i zapleni stvari, ostaje nepokolebljiva. A kad ih izbace na ulicu i postanu beskućnici, ne pokazuje slabost. Dok se avioni obrušavaju i sirena za vazdušni napad zavija, a Jevrejima nije dozvoljeno da ulaze u skloništa, odbija da napusti muža. Čak i kad se šuška kako nevine ljude šalju u logore, uključujući Nemce i Nemice u braku s Jevrejima, i dalje ne popušta. I kad nacisti napokon uhapse Johena, zatvarajući ga s bezbroj drugih, Margo odlučuje da se bori do kraja.

Naoružana jedino ljubavlju, rizikuje život dok protestuje ispred sedišta Gestapoa. Nadahnute njenom hrabrošću, uskoro joj se pridružuje na stotine žena koje viču: „Oslobodite nam muževe! Oslobodite nam muževe!” Može li Margo da postigne nemoguće i spase voljenog supruga? Ili kad se suoči sa čuvarima SS-a koji neprekidno seju smrt, hoće li se jednostavno žrtvovati?

 

,,Pustolovine bačkog opsenara” – Mirko Demić

U romanu Pustolovine bačkog opsenara narator, pedesetogodišnji otpravnik vozova, bavi se rekonstrukcijom životopisa mogućeg pretka Dimitrija Vujića, glavnog junaka ove pripovesti, neobičnog čoveka, pustolova, karijeriste i lažova s polovine XVIII veka. Posredno, preko rekonstruisanja detalja misteriozne i nedovoljno jasne priče o drugom čoveku, narator pravi rekapitulaciju vlastitog života, ili bolje reći sopstvenog osećanja života. Na osnovu šturih dokumenata i porodičnog predanja, gradi se lik Dimitrija Vujića, bačkog Kazanove i avanturiste, s namerom da se razume njegova uloga u dvorskim spletkama po evropskim dvorovima na kojima je često zauzimao veoma uticajne položaje.

 Ono što izgleda razdvojeno vremenom, prostorom i karakterom, kako pripovedanje odmiče, pokazuje se sve više kao slično, srodno, istovetno. S jedne strane stoje događaji neobičnog pretka, a sa druge – bogatstvo emocija i doživljaja, detaljno nijansiranje delikatnog i senzitivnog naratorovog sveta, o kome ne saznajemo preko ličnih biografskih podataka, već kroz njegov doživljaj samog Vujića. Tako se od naizmenične naracije o prošlosti i sadašnjosti, o tuđem i sopstvenom, u ovom raskošnim jezikom ispisanom romanu, formira treći sloj, u kome se od događaja jednog i doživljaja drugog života stvara moguća celovitost postojanja.